Dvije „izgubljene“ knjižice iz 18. stoljeća

Iako se korpus hrvatske ranonovovjekovne književnosti u dobroj mjeri oblikovao u 19. stoljeću, a potom su otkrića novih, dotad nepoznatih ili zagubljenih naslova dolazila sporadično, tijekom posljednjih tridesetak godina korpus se starije hrvatske književnosti obogatio nekim kapitalnim djelima, kao što su, primjerice, Glasgowski stihovi Marka Marulića, pronađeni 1995, knjiga Nade Bunić (Speranze Bona) iz 1569, što je ujedno prva tiskana knjiga neke hrvatske književnice, zatim prvo izdanje Držićevih djela, iz1551, o kojemu se tek nagađalo da postoji, pa talijanski soneti Hanibala Lucića, tiskani 1556… Tu i tamo otkriju se ili pronađu i zagubljene ili nepoznate knjige onih hrvatskih pisaca koji se ne ubrajaju u kanonske autore ili čije knjige ne mijenjaju bitno povijest hrvatske književnosti. Među takvima je i pronalazak dviju knjižica Jose Krmpotića, rođena oko 1750. nedaleko od Gospića, koji je služio kao kapelan u krajiškim postrojbama i u Temišvaru, a posljednjih je desetak godina života proveo u Beču (ne zna se kad je umro; zadnja vijest o njemu potječe iz 1797). Dosad je bilo poznato i u književnopovijesnoj struci valorizirano njegovih pet narativnih, uglavnom prigodnih stihovanih djela: Joso Malenica (1783), Radost Slavonije (1787), Katarine II. i Jose II. put u Krim (1788), Pjesma Crnogorcem ispjevana i vojvodi Filipu Vukasović pripjevana (1788) i Pjesma voevodam austrijanskim i rosijanskim pripjevana (1789). Sve te knjige tiskane su u Beču. Iz njihovih je naslova vidljivo da je Krmpotića zaokupljala aktualna politička situacija, osobito zbivanja oko austrijsko-rusko-turskog rata, u kojima je i sam imao stanovitu ulogu. Poetički se oslanjao na Ivana Gundulića s jedne strane, na Andriju Kačića Miošića s druge, a vjerojatno treba računati i na suvremenu mu austrijsku panegiričku poeziju. Književni su povjesničari kulturnopovijesnu važnost njegova opusa prepoznavali u slavenskim ideologemima i nacionalnointegracijskim tendencijama. U povijesti hrvatskoga jezika ostao je, uz Joakima Stullija, Marijana Lanosovića i Antuna Mandića, zapamćen kao član komisije koja je, po nalogu Josipa II, radila na ujednačavanju hrvatskog pravopisa. 

Ilustracija. Izvor Pexels

Dvije novopronađene knjižice u dijelu se literature o Krmpotiću uopće ne navode, a gdjegdje se spominju po čuvenju. Do njih je nedavno došao Davor Dukić, književni povjesničar koji se u kontekstu zanimanja za povijesne teme u književnosti Krmpotićem bavio u više navrata. On je, naime, naišao na bilješku slovenskoga filologa, književnoga povjesničara i bibliotekara Luke Pintara, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća vodio ljubljansku Deželnu študijsku knjižnicu (danas Narodna in univerzitetna knjižnica), objavljenu 1903. u časopisu Archiv für Slavische Philologie. Poslije Pintara te knjižice nitko više nije spominjao, a nisu zavedene ni u katalogu Knjižnice. Zahvaljujući pomoći Toneta Smoleja, ljubljanskoga profesora komparativne književnosti, Davor Dukić provjerio je stanje stvari i u ljubljanskoj knjižnici doista našao ta dva izdanja te je pribavio i njihovu snimku.

Svaka od knjižica sadrži po jednu odulju prigodnicu. Prva je pjesma u smrt supruge Josipa Keresturija (Pisma xalosna na uspomemu (sic!) Blagorodne Gospoje Antice rodjene Arbanas od Lomnice, Beč 1786), a druga je ispjevana povodom Keresturijeve smrti (Cvil, i suze djetinske nad umirajuschim roditeljom, Beč 1794). Premda nevelike literarne vrijednosti, prigodnice su važan svjedok vremena. Tako je primjerice prva pjesma izvor biografskih informacija, odnosno podataka o supruzi i djeci Josipa Keresturija, bivšega isusovca, što dosad nije bilo poznato. Druga je pak prigodnica zanimljiva po percepciji zbivanja u Francuskoj: (donekle naivnoj) personifikaciji Smrti kazivač izazivački govori da u Francuskoj pokaže svoju snagu i hrabrost, koje je izgubila zbog izuma giljotine, a osobito zbog Robespierreove revnosti u skidanju glava.

Osim Pjesme Crnogorcem, koja je pretiskana u jednom izvještaju bjelovarske gimnazije 1877. i transkribirana u novinama Srbobran 1896, Krmpotićeva djela nisu objavljena u modernom izdanju. Za tisak ih, prema transkripciji Milovana Tatarina, upravo priprema Davor Dukić, pa je otkriće dviju knjižica palo u sretnom trenutku. Kada bi se pronašla i treća tiskana Krmpotićeva prigodnica, Viteška pisma od glasovitoga vojvode Dibranina Muse Arbanasa (Beč 1785), za koju znamo iz jednoga teksta Rudolfa Strohala, taj bi opus bio zaokružen, a jedna od temeljnih zadaća hrvatske filologije – da djela starih pisaca postanu dostupna u doličnim izdanjima – bio bi posve namiren. No i bez treće prigodnice izdanje Krmpotića nasušno je potrebno te će svakako biti dobrodošlo.